Tvrđa
povijesna baština
Ivanićka je tvrđa tipološki najjednostavniji tip takve tvrđave, oblik paralelogram s nejednakim stranicama i nejednakom veličinom bastiona.
Ivanićka tvrđa prvi se put spominje u 13. stoljeću kad su provale Tatara natjerale zagrebačkog biskupa Stjepana II. da udobnost svoje kurije na brijegu starog Ivanića (naziv za Kloštar Ivanić) zamijeni sigurnošću svoje nove utvrde na teže pristupačnom i lakše branjenom močvarnom otoku današnjeg Ivanić – Grada. U to doba živjeli su slobodnjaci, slobodni seljaci koji su se zvali predijalci po tome što su od biskupa dobili zemlju koja je postala njihovo vlasništvo za razliku od kmeta koji takve zemlje nije mogao imati. Nova biskupijska utvrda je pridonijela razvoju naselja obrtnika, trgovca i slobodnih seljaka.
Ivanić se nalazio na sigurnijem i lakše branjenom mjestu, pa je stoga imao ulogu najvažnijeg uporišta obrane zagrebačkog biskupa. Brojni napadi Osmanlija iziskivali su jače i bolje uređenje pa je stoga biskup Šimun Erdödy dao utvrditi i ojačati obranu Ivanića od osmanlijskih napada kopanjem širih i dubljih jaraka, podizanjem zemljanih nasipa i ogradom od visokih drvenih balvana.
Također, imao je veliku ulogu i tijekom trajanja građanskog rata u borbi između dva kandidata za ugarsko – hrvatsko prijestolje: Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja. U grad i u tvrđavi utaborila se vojska biskupa koja služi obrani od napada Ferdinandovih pristaša. Ova situacija potvrđuje nam i jedno pismo kralja Ferdinanda u kojem pretendira na napad na biskupa u Ivaniću kako bi ”poništio” neprijateljstvo zagrebačkog biskupa. Ubrzo nakon pomirenja biskupa s kraljem Ferdinandom i nakon građanskog rata brigu o Ivaniću je preuzela na sebe krajiška vojna vlast na čelu s vrhovnom vojnom komandom Ratnog vijeća u Grazu. Ivanić – Grad sa svojom tvrđom pripadao je Varaždinskom generalatu.
Nakon osvajanja Slavonije, poslije neuspjele vojne kapetana Ivana Katzianera, Turci osvajaju za par godina i Moslavinu, sve do Čazme. Istovremeno padom starih utvrda na Uni i Banovini, Turcima je bio otvoren put sve do Kupe i Turopolja. Sredinom 16. stoljeća Ivanić je bio ugrožen sa svih strana. Veliku gradnju veće i jače utvrde započinje 1553. godine krajiški kapetan Ivan Ungnad, a voditelj projekta bio je renesansni graditelj Domenico dell’Allio koji je gradnju proveo u duhu stare talijanske graditeljske škole obrambene i ratne arhitekture.
Ivanićka je tvrđa tipološki najjednostavniji tip takve tvrđave, oblik paralelogram s nejednakim stranicama i nejednakom veličinom bastiona. Tvrđa je imala četiri bastiona koji su se nazivali: Mali bastion (jugozapadni), Zagrebački (sjeverozapadni), Glavni bastion (jugoistočni) i Križevački (sjeveroistočni).
Povlačenjem Osmanlija iz ovih krajeva krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Ivanićka je tvrđa postupno gubila svoj vojni značaj, a polako postaje središte civilne uprave i trgovine te počinje širenje grada izvan zidina tvrđe.
Unutar tvrđave na mjestu nekadašnje carske vojarne, kasnije pretvorenu u magistrat, nalazi se današnja gradska vijećnica. Magistrat je sagrađen poslije 1871. godine, kad je Ivanić – Grad postao samostalna gradska općina. Izgradnja nove općine počinje 1889. godine te time gubi obrambeno značenje. Uz gradnju općine, tadašnje gradsko poglavarstvo se brine za klesanje gradskog grba koji će biti postavljen nad ulaznim vratima. Unatoč unutarnjem i vanjskom preuređenju, grb se nalazi i danas iznad vrata vijećnice. Početkom 20. stoljeća lijevo od ulaza postavljena je spomen – ploča znamenitom Ivanićaninu Đuri Deželiću. Ona se ubraja u najstarije i arhitektonski najvrjednije građevine u Ivanić – Gradu.
Prva pučka škola osnovana je 1750. godine. Škola u početcima nije imala svoju zgradu već je školska učionica bila smještena u prizemlju carske vojarne. Službeni naziv škole bio je Komunitetna pučka škola, 30 godina kasnije razvila se u trivijalnu školu, školu u kojoj se učilo čitanje i pisanje njemačkog i hrvatskog jezika, vjeronauk i gospodarstvo (kasnije). Trivijalke su služile kako bi pripremile učenike za pomoćni činovnički aparat u Vojnoj Krajini. Prvih je godina radio u školi jedan učitelj, polovicu je novaca primao od poglavarstva komuniteta, a drugu polovicu isplaćivala je carska blagajna zato što su školu polagala i djeca iz Šarampova.
Godine 1797. sagrađena je posebna školska zgrada na podnožju tvrđavskog bedema zvanog ”Prkos”, danas se na području stare škole nalazi zgrada gradskoj muzeja i gradskog radia u parku. Veliki dio grada je stradao tijekom požara 1866. godine pa tako i škola, ali je nova sagrađena sljedeće godine. Učitelj Lancer volio je uređivati školski vrt i saditi brojno voće, različito cvijeće i ukrasno drveće. Tradiciju je nastavio i poznati učitelj Posezi pa je tim uređenjem podsjećao na pravi engleski perivoj i postaje zametak današnjeg parka.
Izvori:
Kruhek, M. (1978). Ivanić-Grad, prošlost i baština. Ivanić-Grad, prošlost i baština, Kezele B. et al.(eds.), Narodno sveučilište, Ivanić Grad, 5-69.
Kruhek, M. (1992). Izgradnja obrambenog sustava Slavonske granice u tijeku 16. stoljeća. Povijesni prilozi, 11(11), 3-34.
Vrgoč, H. (2012.) Razvoj školstva u Ivaniću. 900 godina Ivanicha, 279-293.